Preispitujem Access Consciousness svaki dan. Svaki puta kada koristim jedan od njegovih alata, u mojoj glavi još uvijek postoji glas koji govori “ovo je prejednostavno da bi bilo stvarno”. Svaki puta kada netko nabaci riječ “kult”- ponekad je to netko od mojih prijatelja komičara koji me ismijavaju da “sam sada dio kulta”, ponekad se objavi neki članak koji tvrdi da je Access zasigurno kult – ja ga preispitujem. Poigrava li se ovdje netko sa mnom? Poigrava li se netko s mojim umom? Jesam li ja jedna od onih slabih ljudi kojima lako možeš nešto prodati? Jesu li ti ljudi ludi? Jesam li ja luda?
No onda se dogode dvije stvari: prvo, shvatim da je postavljanje pitanja alat koji sam dobila od Access Consciousnessa. I drugo, to luckasto, čudno sranje zapravo djeluje.
Sjećam se što me uopće potaknulo da to radim – bila je to moja kronična bol u ručnom zglobu od koje sam godinama patila. Nestala je onog dana kad mi je dr. Dain Heer, kokreator Access Consciousnessa, dao alat “kome ovo pripada?”. Puf – boli više nema. Da, bilo je tako jednostavno i shvatila sam da tu postoji nešto više što bih trebala istražiti.
Toliko mi se toga dogodilo u ovih kratkih 7 mjeseci otkada sam počela više istraživati Access Consciousness. Postala sam manje depresivna i manje anksiozna. Više ne hodam po svijetu misleći da mi je život isprazan i besmislen (i znam da nikada niti nije bio isprazan i besmislen). Naučila sam birati drugačije za sebe; naučila sam biti više svoja – što baš i nije lako nekome tko je cijeloga života pokušavao biti netko drugi. Osjećam da to zaslužujem.
Otpustila sam ljude koji su me nekad povrjeđivali ili zlostavljali, prestala sam se plašiti nepoznatog. Spoznala sam toliko puno trenutaka radosti i lakoće, više nego što sam ikada mogla sanjati. Moj mi se život sada čini kao beskrajan bazen mogućnosti, umjesto te mračne, čudne magle što je nekada bio. Imam bolji seksualni život, osjećam se bolje u vlastitom tijelu. Jebi ga, sada zapravo volim i uživam u svom tijelu, nakon 34 godine poremećaja prehrane i loše slike o svom tijelu. Doslovno sam iskoračila u svjetlo.
Upoznala sam ljude koji me ne prosuđuju, niti prosuđuju sebe, koji svaki dan biraju otpustiti dramu. Stekla sam neke divne prijatelje.
Vidjela sam ženu koja je pobijedila anoreksiju samo čitajući knjigu “Budi svoj, promijeni svijet (Being You, Changing the World”. Viđam svoje prijatelje kako postaju sretniji i laganiji bez da su platili dolar i bez da su otišli na ijedan tečaj Access Consciousnessa – samo gledajući besplatne online video materijale i čitajući članke te pričajući sa mnom. Vidjela sam promjenu za koju nikada nisam mislila da je moguća. I dalje je svakodnevno viđam.
I najviše od svega – postala sam svjesna. Da, mogu sjediti pred ljudima i biti ta energija koja im dopušta da mi kažu kroz što prolaze. Da, znam što im se događa bez da mi to kažu. Da, znam što reći što će stvoriti lakoću u njihovom svijetu. Da, ja sam sada ta osoba – ta luda, duhovna, energična osoba koja govori o čudnim sranjima. Da, nije me briga što mislite o meni. Jednostavno me nije briga. Više sam zaokupljena pomažući da ovaj svijet učinim boljim.
Rade li to novinari koji pišu priče da je Access Consciousness kult? Ne. Njima je cilj samo dobar naslov, a “uzbuna novi kult” je prokleto dobar naslov. Kako to znam? Jer sam i ja novinarka. Već 21 godinu.
Znam kako se pišu ti članci – sve što je potrebno je da jedna ljuta osoba kontaktira časopis ili novinara. To je sve. Oni zapravo nemaju vremena istraživati ili tražiti ljude koji su isprobali taj “kult” i koji možda imaju drugačiju perspektivu o nečemu. Umjesto toga, oni su cinični, kako što bi – prema njihovoj pretpostavci – novinar i trebao biti, a ujedno su i malo zli. Zašto? Jer mogu biti.
I tada imaju svoj naslov, a ljudi reagiraju i pišu zločeste komentare čime dobiju rast svog malog ega, taj topli osjećaj u želucu, misleći da su pomogli pobijediti zločeste dečke. Ali to nije cjelokupna slika. To je samo jednostavna slika – ona koju im je lako kreirati. Oni čak niti ne uzimaju u obzir da “zločesti dečki” možda i nisu tako zločesti.
Kada bi ja danas pisala članak o Access Consciousnessu, vjerojatno bih bila najobjektivniji novinar od svih – jer istražujem i preispitujem Access već 7 mjeseci. Shvaćam cjelokupnu sliku.
I pogodite što – moj bi članak bio o prostoru i promjeni koju nudi ljudima. Da, ljudi koji dođu u Access Consciousness često mogu biti izgubljeni ili ranjivi – ali on ih osnažuje da budu nešto drugačije. I ja mogu pisati o tome jer sam to vidjela i pritom nisam imala nekog rođaka koji mi šapće prosudbe u uho.
Kada bi ti novinari ikada stvarno istražili Access Consciousness, bili bi tako razočarani otkrićem da on ne pokušava kontrolirati umove, ne prisiljava nikoga da plaća tečajeve – ljudi mogu dobiti većinu alata online besplatno ili tek za nekoliko dolara. Nitko vam ovdje ne govori – ovo je tvoj guru, sad se udaj za njega i rodi mu 13-ero djece. Oh, i nitko se tu ne naziva “guruom”. Zapravo se ta riječ nikada ne koristi. Kako razočaravajuće!
I da, ljudi mogu pomisliti da je čudno, ali znate što? To jebeno djeluje. Pa koga briga?
Gostujuća autorica bloga Hagit Ginzburg
izraelska novinarka, komičarka i urednica
Hagit Ginzburg je izraelska novinarka, komičarka i urednica. Piše za izraelske medije više od 20 godina, od svoje 14. godine (1994.). Gđa. Ginzburg trenutno je zamjenica glavne urednice časopisa “Menta”, vodećeg izraelskog wellness časopisa.
Izvor: http://access-consciousness-blog.com/2017/02/question-access-consciousness-every-day/
